NEKOLIKO RIJEČI O OKOLNOSTIMA U KOJIMA JE BIO PORUŠEN ZNAMENITI STARI KAMENI MOST NA RIJECI PONORNICI TREBIŠNJICI*

                                                                                                                    Zlati i Zlatku

U vrijeme Drugog svjetskog rata dokumentirana je vrlo jaka germanizacija na dijelu današnje Republike Slovenije, koji je bio pod upravom njemačkih nacista. O tome na svojevrstan način svjedoči i činjenica da je 26.4. 1941. godine grad Maribor posjetio njemački nacistički vođa Adolf Hitler (1889-1945).(1) Pošto su bili Pariz i Maribor jedini evropski gradovi (izvan granica današnje Austrije i Njemačke), koje je u vrijeme Drugog svjetskog rata posjetio Adolf Hitler, razumljivo je što je mnogo puta spominjana njegova naredba mariborskim Nijemcima: »Macht mir das Land wieder Deutsch«. Da su u to vrijeme u vlastitoj domovini Slovenci stvarno trebali postati stranci, o tome pored njihovog masovnog preseljavanja u druge evropske zemlje svjedoče i djelomično ostvareni nacrti za elektrane, tvornice i druge gospodarske objekte, o kojima je pisao i ugledni slovenski historičar Igor Grdina (rođen 1965). On je upozorio da u vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci, Italijani i Mađari nisu smatrali Sloveniju kao jedinstvenu cjelinu već su pokušali da njene pojedine dijelove de facto i de iure priključe svojim državama odnosno da ih integrišu i inkorporišu u vlastite gospodarske cjeline. Posebno je istakao naciste, koji su se trudili da gradnjom tvornica i elektrana ostvare prilično velikopotezne planove. Igor Grdina je još upozorio da su toj gospodarskoj paradigmi njemačkih nacista u početku vjerovali i ekonomisti u Titovoj Jugoslaviji, koji su kao jedinstvenu gospodarsku cjelinu posmatrali čitav prostor od Triglava do Gevgelije odnosno nastojali razvijati neke već postojeće nacističke industrijske komplekse i njihove nacrte.(2)

Zanimljivo je da su bili ti nacistički nacrti u 50. i 60. godinama 20. stoljeća korišteni i na bosansko-hercegovačkom tlu. Naime, zbog gradnje bosansko-hercegovačkih hidrocentrala i drugih gospodarskih objekata odnosno zbog elektrifikacije i industrijalizacije Titove Jugoslavije bio je preseljen veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, a njihova vjekovna ognjišta (sela odnosno naselja) bila su porušena i poplavljena. Djelomično ili potpuno bili su uništeni čak i neki dosta znameniti prirodni i kulturni spomenici. Dovoljno je spomenuti samo slap rijeke Plive u gradu Jajce, te stare kamene mostove na rijekama Drini i Žepi. Nacrte za gradnju umjetnih jezera i hidrocentrala odnosno barbarsko uništavanje već spomenutih starih kamenih mostova na svojevrstan način poduprla je i švedska kraljevska Akademija znanosti: Nobelovu nagradu za književnost (za roman Na Drini ćuprija) dobio je 1961. godine bosansko-hercegovački pisac Ivo Andrić (1892 – 1975). Zašto Ivo Andrić nije napisao nijednu rečenicu u kojoj bi jasno i javno osudio rušenje spomenutih mostova? 

U isto vrijeme planirana je i gradnja hidrocentrale Trebišnjica odnosno uništavanje kulturnih i prirodnih spomenika, koji su se nalazili u blizini korita rijeke ponornice Trebišnjice. O tome svjedoče i 1959. godine u Sarajevu objavljene rečenice pod kojima su se potpisali Zdravko Kajmaković i Smail Tihić: »Industrijalizacija zemlje kao društveni imperativ našega doba povukla je sobom i žrtve spomenika materijalne kulture, a također i gubitke jednog dijela prirodnih rijetkosti i ljepota. Elektrifikacija, kao jedan od najznačajnijih njenih vidova, stoji na prvom mjestu, stoga što ona već po svojoj prirodi zahtijeva neutralizaciju daleko većih površina zemljišta na kome se – prirodno nađe i pokoji spomenički objekat. A kako je taj vid industrijske izgradnje uzeo osobitog maha u našoj Republici, to je kod nas – srazmjerno tome – gubitak spomeničkog fonda najvidljiviji. Konkretno, naprimjer, izgradnjom hidrosistema »Jajce« I, II i III došla je u pitanje egzistencija vodopada Plive kod Jajca, dok je podizanjem hidrocentrale »Jablanica« oštećen ili uništen veći broj nekropola srednjevjekovnih nadgrobnih spomenika u dolini Neretve, kod Ostrošca i Lisičića. Na redu su novi gubici. Prihvatanjem projekta izgradnje hidrosistema »Trebišnjica« došla je u pitanje egzistencija spomeničkog inventara lociranog u slivu gornjeg toka rijeke Trebišnjice. Na tom području, uz postojanje većeg broja predmeta manje spomeničke vrijednosti i značaja (srednjovjekovni stećci, crkvine, ostaci zidina), čije uništenje ili spasavanje ne povlači sobom veći kulturno–umjetnički gubitak ili pak ne iziskuje složeniji konzervatorski zahvat, nalaze se dva objekta koji se po svom kulturno–istoriskom značaju i ljepoti izdižu iz toga sklopa i problem njihovog očuvanja iskače oštro u svojoj aktuelnosti. To su: Arslanagića most, kod Lastve, i manastir Dobrićevo, dvadesetak kilometara uzvodno od Trebinja. I dok spasavanje prvog pretstavlja samo arhitektonsko-tehnički zahvat, spasavanje drugoga je složenije, jer ne uključuje samo arhitektonsko–konzervatorski zahvat, već također i čitav niz likovno–konzervatorskih problema«.(3)

Među porušenim spomenicima u blizini korita Trebišnjice potrebno je posebno istaknuti u sačuvanim pisanim izvorima 1572. godine prvi put dokumentirani (oko devedesetidva metra dugačak, oko četiri metra širok i oko petnaest metara visok) kameni most u selu Arslanagića Most, koji je bio djelomično porušen već u vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, krajem 1961. godine srpski arhitekt Milan Gojković, te predstavnici općine Trebinje, uprave hidrocentrale Trebišnjica i mostarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture posjetili su taj most na Trebišnjici i na mostu raspravljali o (realnim) mogućnostima njegove konzervacije. Dvije godine kasnije u Beogradu Milan Gojković objavio je dosta opsežan članak, koji je predstavio i kao »…Predprojekat konzervacije-zaštite Arslanagića mosta…«.(4) U tom članku došao je do zaključka da je most na Trebišnjici vrijedan i zanimljiv spomenik turske mostogradnje. Na njegovoj ljestvici najljepših starih kamenih mostova bio je most postavljen na vrlo visoko mjesto: usporedio ga je čak i sa znamenitim mostarskim kamenim mostom. Pošto je dobro znao da će voda umjetnog jezera odnosno hidrocentrala potopiti i uništiti most, smatrao je da je potrebno pravovremeno i na jedinstven način, te svim raspoloživim sredstvima izvršiti njegov prijenos i izbjeći potapljanje, jer je samo na taj način most mogao da i dalje ostane »spomenik prošlosti, kao objekat građevinske kulture poznijeg srednjeg veka koji, na žalost, našom greškom nije dobio odgovarajuće mesto u opštoj, evropskoj istoriji mostogradnje«.(5) Položaj mosta na starodavnom i nekad vrlo prometnom putu nimalo mu nije smetao da napiše kako se most nalazi na napuštenom putu, te u teško dostupnom odnosno zabačenom selu i u relativno dubokom koritu Trebišnjice. Nakon kraćeg, inače prilično naivnog uvjeravanja o postojanju sretnih okolnosti i primjernoj novoj lokaciji u neposrednoj blizini naselja Trebinje, predložio je njegov prijenos ali pod uslovom da se to napravi pažljivo, savjesno i uz nadzor stručnih odnosno odgovornih organa, kako bi most sačuvao svoj prvobitni izgled: »kako po izgledu njegovih vidnih površina tako i po svim ostalim detaljima i karakteristikama koje čine osnovnu današnju koncepciju mosta«.(6) Smatrao je, da bi na novoj lokaciji (sredstvima s kojima raspolažu jugoslavenski građevinari) trebao biti rekonstruiran i u vrijeme Drugog svjetskog rata porušeni dio mosta odnosno jedan od svodova. Nije mogao prećutati da je na izbor nove lokacije uticala prije svega neposredna blizina grada Dubrovnika. To se lijepo vidi i iz činjenice da je predstavio Trebinje kao idealan turistički grad, a most kao veliku turističku atrakciju, koja je (zajedno s rekreativnim centrom, ugostiteljskim objektom, plažom i umjetnim jezerom) trebala zanimati i turiste iz Dubrovnika. Bio je uvjeren, da se dobrim organiziranjem poslova mogu smanjiti troškovi najbržeg i najkvalitetnijeg prijenosa mosta. Iz njegovih riječi vrlo jasno vidi se da je srž takvog prijenosa obilježavanje i prijenos samo onih vanjskih odnosno vidnih dijelova mosta: sve drugo namjeravao je ostaviti na dnu umjetnog jezera.

U slučaju da ne bude dovoljno materijalnih sredstava za prijenos mosta Milan Gojković predložio je alternativnu konzervaciju odnosno potapljanje mosta. Smatrao je, da se ne smije dogoditi da se most potopi, a da se ne pripremi za potapljanje. To je spomenuo prije svega zbog jugoslavenskog Zakona o zaštiti spomenika kulture odnosno zbog ljudi, koji su smatrali da se most može bez ikakve zaštite potopiti, a njegov prijenos izvršiti u neko drugo vrijeme. Činilo mu se da bi bilo prije potapljanja potrebno: »…izvršiti preziđivanje elemenata i sanaciju tesanika oko današnjih ležišta armirano-betonskih prostih greda; - izvršiti čišćenje vidnih površina sadašnje konstrukcije mosta od organskih materija (trave, korova i sl.); sve spojnice očistiti na dovoljnu dubinu i pažljivo ih zatvoriti cementnim malterom; - izvršiti eventualno preziđivanje oštećenih delova konstrukcije i plombiranje oštećenih tesanika; - izvršiti analizu i pribaviti stručno mišljenje o tome kako će se most ponašati kao celina za vreme oscilacija jezerskog nivoa prodiranjem vode u masu mosta, kako će se ponašati konstrukcija mosta prilikom dejstva strujnih sila (porni pritisci u ispuni mosta), pa na osnovu toga preduzeti odgovarajuće mere zaštite; - pre potapanja mosta izraditi potpunu dokumentaciju objekta…«.(7) Predlagao je i nekakvu plastičnu masu, kojom bi se izvršila »djelomična impregnacija« vidnih površina mosta, te sačekalo bolje vrijeme za njegov prijenos: bilo je to po njegovom mišljenju najmanje što je trebao tražiti mostarski Zavod za zaštitu spomenika kulture. Nije objasnio zašto bi prije potapljanja trebalo odstraniti armirano-betonski (inače nakon Drugog svjetskog rata sagrađeni) svod mosta i, u vrijeme nižeg vodostaja, uz odgovarajuće plovne signale na umjetnom jezeru obezbijediti sigurnu plovidbu lađa. Iako je znao da za tu alternativnu konzervaciju mosta nema dovoljno finansijskih sredstava, spomenuo je prijedlog da se nakon obavljenih priprema za potapljanje sa dna jezera most osvijetli vrlo skupim i za održavanje neprikladnim rasvjetnim tijelima, čija se cijena (po njegovoj ocjeni) kretala oko 10. 000 američkih dolara. Nije zaboravio ni nadzornu službu, koja bi u vrijeme pražnjenja umjetnog jezera bilježila i sanirala oštećenja. Kao sastavne dijelove dokumentacije o mostu predstavio je historijske podatke, literaturu i opis mosta sa svim analizama, koje su važne za njegovu pravilnu valorizaciju. Među dijelovima tehničke dokumentacije o mostu posebno je istakao planove mosta, crteže karakterističnih detalja, foto-dokumentaciju cjeline i detalja, maketu u razmjeri 1:50 ili veću, dokumentarni film i bogato ilustriranu, širem krugu čitatelja dostupnu (višejezičnu) monografsku studiju. S tim člankom Milana Gojkovića na simboličan način bio je most zaista osuđen na smrt: bio je potopljen 1965. godine, a 1966. godine bio je izvršen prijenos njegovih (vanjskih) dijelova iz sela Arslanagića Most prema ušću Trebišnjice odnosno u blizinu naselja Trebinje.(8)

Smatram, da je čitav Gojkovićev projekat prijenosa mosta moguće predstaviti samo kao bezobzirno odnosno zlonamjerno rušenje mosta. O tome uostalom svjedoči i činjenica, da je bila na novoj lokaciji izvršena samo djelomična rekonstrukcija prvobitnog stanja mosta, dokumentiranog na najstarijim fotografijama, koje su 1893. i 1904. godine objavili austro-ugarski vojnik Jernej Andrejka (1850-1926) i bosansko-hercegovački učitelj Stephan R. Delić.(9) Već na prvi pogled vidi se, naime, da na mostu manjkaju kuće. Radi se inače o vrlo starom odnosno važnom sastavnom dijelu mosta, dobro poznatom i antičkim rimskim arhitektima. Da to nisu kuće iz 19. stoljeća, koje su u monografiji o bosansko-hercegovačkim starim kamenim mostovima spomenuli Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, u to su me uvjerile i fotografije antičkih rimskih mostova, koje je objavio engleski arheolog Colin O'Conor.(10)

ILUSTRACIJA 1. Stari kameni (Arslanagića) most na rijeci ponornici Trebišnjici u selu Arslanagića Most. Izvor: Stephan R. DELIĆ, Beiträge zur Landes-und Volkskunde. Die Brücke in Most (Arslanagića Most), Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Beč 1893, str. 413-418.

ILUSTRACIJA 2. Stari kameni (Arslanagića) most na rijeci ponornici Trebišnjici u selu Arslanagića Most. Izvor: Jernej ANDREJKA, Slovenski fantje v Bosni in Hercegovini leta 1878, Klagenfurt 1904.

ILUSTRACIJA 3. Stari kameni (Arslanagića) most na novoj lokaciji u neposrednoj blizini naselja Trebinje.

Izvor: http://www.aneks8komisija.com.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2774 (stanje 13.2. 2009. godine)

Kao glavnu karakteristiku tog od solidno obrađenih klesanaca krečnjaka sagrađenog mosta moram spomenuti velik i plastično bogato ukrašen stub, koji je zajedno s prilično manjim stubovima nosio šest različito velikih svodova: dva veća i četiri manja. Najveći svod bio je dugačak oko devetnaest metara. Približno metar kraći bio je drugi veliki svod, koji je bio porušen u Drugom svjetskom ratu (1943. godine). Ostala četiri svoda bila su dugačka od pet do devet metara. Posebnu pažnju zaslužila su tri (inače dva metra dugačka) polukružna svoda, koja su počivala na oko metar debelim stubovima. Jeli ih moguće predstaviti kao dio nekog starijeg mosta? Bilo kako bilo, i ti svodovi bili su dio neobično hrabro zasnovane (od korita rijeke odvisne) silhuete mosta, koju zaista možemo postaviti uz bok silhuetama mostova u Mostaru i u Višegradu. Šteta je što nije poznato točno vrijeme gradnje mosta i ime njegovog arhitekta. Jasno je samo da značaja, koji je most imao u 20. stoljeću nije moguće usporediti sa značajem, koji je (kao dio starodavnog puta Bosna-Dubrovnik) most imao od 16. do 19. stoljeća. O tome pored bogate usmene predaje svjedoče i činjenice, da je bio (kao i most na rijeci Drini u Višegradu) sagrađen po naredbi znamenitog turskog paše odnosno vezira Mehmeda Sokolovića (1505?-1579) odnosno da je svoje današnje ime »Arslanagića most« dobio po članovima porodice Arslanagić, koji su na njemu radili kao carinici.

Isto tako je jasno da je most na Trebišnjici imao mnogo zajedničkog s antičkim rimskim i renesansnim mostovima. Njegove stilne analize zaista nije moguće napisati bez ozbiljne usporedbe s antičkim rimskim i renesansnim mostovima. O tome na svojevrstan način svjedoči i ime prve države, koju su na evropskom tlu stvorili Turci: sultanat Rum (rimski Sultanat).(11) Jeli most djelo znamenitog turskog arhitekta Sinana (1489?-1588) i njegovih učenika? Naime, i arhitekt Sinan bio je po mnogo čemu blizu svojim suvremenicima, evropskim renesansnim arhitektima. To se lijepo vidi i u do kraja izvještačenom izražavanju, skladnim proporcijama njegovih mostova i velikopoteznom odnosu do prostora. Je li Sinan pored djela »De architectura libri decem« antičkog rimskog arhitekta Vitruviusa poznavao i djelo »De re aedificatoria«, koje je 1452. godine napisao italijanski (u gradu Genova rođeni) renesansni arhitekt Leon Battista Alberti (1404-1472)? Smatram, da nam barem dio odgovora na to pitanje mogu ponuditi most na rijeci ponornici Trebišnjici i drugi stari bosansko-hercegovački mostovi, te Albertijeve, mostovima posvećene rečenice, koje ovdje objavljujem u prijevodu na slovenački jezik i u posebnom prilogu.

                                                        Poseban prilog

Leon Battista ALBERTI, O arhitekturi (na slovenački jezik preveo Tomaž JURCA), Ljubljana 2007, str. 57 – 64, 147, 148.

 »Nadvse pomemben del ceste je most, za katerega je seveda treba izbrati ustrezen kraj. Gotovo ni dobro če ga postavimo na kakem odročnem mestu, kjer more služiti samo peščici ljudi, temveč je koristneje, če stoji sredi naselja in je na voljo širši javnosti. Bregovi ne smejo biti prestrmi, ampak primerni za nemoteno in ne predrago gradnjo ter nasploh taki, da bodo mostu dolgo v oporo. Reka pod mostom naj ne bo pregloboka in struga ne zahrbtna, pač pa enakomerna in utrjena. Treba se je ogibati vrtincem, požiralnikom in drugim nevarnostim, značilnim za rečno vodo, najbolj pa se moramo varovati ostrih ovinkov struge. Tam se bregovi namreč radi posedajo, poleg tega pa v rokavih pogosto zastajajo in se nabirajo debla in drugo rastlinje, ki ga prinese poplavna voda in lahko poškoduje nosilce mostu. Kupi naplavin na ta način zapolnijo odprtine pod oboki, tako da sila vode, ki pritiska nanje, v kratkem času poruši most. Mostovi so lahko kamniti ali leseni. Ker jih je lažje zgraditi, se bomo najprej posvetili lesenim, nato pa namenili nekaj prostora še ostalim. Najprej velja poudariti, da morajo biti vsi mostovi trpežni, zato je treba predvsem lesene utrditi s čvrstimi tramovi. Pri tem lahko za zgled vzamemo dobro znano domisel Cezarja, ki je bil pri gradnji svojih mostov zelo natančen. Najprej je izbral par tramov, debelih čevelj in pol ter dolgih toliko, kot je zahtevala reka, ju pri vrhu rahlo nasekal ter pritrdil skupaj tako, da je bila med njima za dva čevlja razmika. Nato ju je z žerjavom podobnimi napravami spustil v vodo in ju pod kotom spustil v rečno dno. Nosilca torej nista bila navpična, kot pri koliščih, ampak sta se nagibala v smeri toka. Nasproti njiju, kakih štirideset čevljev stran, je vzdolž reke postavil dva podobno zvezana nosilca, ki sta se nad gladino dvigovala proti rečnemu toku, ter oba para pri vrhu povezal z dva čevlja debelo in ustrezno dolgo gredjo. Omenjeno gred je na obeh koncih pričvrstil za nosilce, ki jih je s tem dodatno utrdil in preprečil, da bi se kateri od njih preveč odmaknil. Zgradba je bila nadvse trdna in zasnovana tako, da ji sila toka ni škodovala in da jo je divjanje reke samo še bolj utrdilo. Na gredi je nato položil pod, narejen iz različnih vrst lesa in vejevja. Spodaj je most podprl z nekoliko tanjšimi, a nič manj koristnimi tramovi oziroma podvodnimi oporniki, ki so bili prislonjeni na zgradbo in jo kot nekakšni braniki ščitili pred nemirno reko. Podobne branike, ki so pokončno moleli iz vode, je posadil na drugi strani, malo pred nosilci, saj je bilo treba te zaščititi pred debli, naplavinami in ladjami sovražnikov, ki bi hoteli porušiti most. Toliko o Cezarjevih mostovih. Naj ob tej priložnosti omenim še način, ki ga dobro poznajo v Veroni, kjer na lesene mostove navadno pričvrstijo železne drogove in tako utrdijo pod, po katerem hitijo kolesa vozov in kočij. Pomudimo se še pri kamnitih mostovih in njihovih sestavnih delih, kot so oporniki pri bregu, nosilni stebri, oboki in pod. Oporniki morajo biti še bolj trdni kot stebri, ki podpirajo zgolj oboke, saj poleg slednjih nosijo tudi težo skrajnih delov mostu. Prav tako morajo obvladovati pritisk obokov, sicer bi se ti utegnili porušiti. Za gradnjo mostu so tako najprimernejši skalnati bregovi, ki nudijo najtrdnejšo oporo skrajnim delom mostu. Število nosilnih stebrov naj bo primerno širini reke. Liho število obokov je načeloma prijetnejše na pogled in koristno predvsem zato, ker prispeva k trdnosti mostu. Sredi reke je tok najmočnejši, saj ga tam ne ovirajo bregovi, ob katerih je voda navadno mirnejša. Bolj ko so torej bregovi oddaljeni, hitrejši in silovitejši je tok, kar je lahko pogubno za stebre. Ravno zato je dobro, če na sredini pustimo reki prosto pot in postavimo nosilne stebre tam, kjer voda teče počasi in lenobno. Omenjenih mest ni težko najti, saj je tam navadno precej mulja, pri iskanju pa si lahko pomagamo tudi na drugačen način. Vzemimo za zgled tiste dobrosrčneže, ki so sestradanim rojakom pomagali tako, da so v reko metali orehe in podobno hrano, ki jo je tok prinesel do obleganega mesta. V času, ko je gladina reke visoka lahko namreč kakih tisoč petsto korakov nad krajem, kjer smo se namenili postaviti most, v vodo vržemo nekaj lahkih predmetov in opazujemo njihovo gibanje. Kjer se bodo predmeti zgostili, tam je tok močnejši, kjer pa se bodo oddaljili drug od drugega, je voda mirnejša, tako da je tam najprimernejše mesto za gradnjo stebrov. Omeniti velja še ravnanje kralja Menesa, ki je pred začetkom gradnje mostu v Memfisu preusmeril tok Nila skozi gorovje, ko pa so z delom končali, je reko spet vrnil v staro strugo. Asirska kraljica Nikokris je potem, ko so njeni arhitekti pripravili primerne načrte, ukazala izkopati veliko dolino, kamor so speljali reko, in dala na suhi strugi postaviti nosilne stebre, medem, ko se je jezero polnilo. Tako so ravnali nekoč, mi pa se bomo zadeve lotili nekoliko drugače. Jeseni, ko je reka plitva, je pravi čas, da poskrbimo za temelje nosilnih stebrov. Te postavimo znotraj ograjenega oziroma zaprtega prostora, zato bomo v rečno dno najprej zasadili dve vrsti debelih lesenih kolov, katerih vrhnji deli naj se kot nekakšna ograja dvigajo nad gladino. Na notranji strani kole nato utrdimo tako, da jih prepletemo s šibjem, s čimer bomo med vrstama ustvarili zaprt prostor. Vrzeli med koli zapolnimo z gmoto iz zbitega rastlinja in blata, ki mora biti dovolj gosta in trdna, da ne prepušča vode. Potem ograjeni prostor očistimo in odstranimo odvečno vodo, blato, pesek in vse ostalo, kar bi utegnilo ovirati gradnjo. Kot smo že povedali, lahko delo nadaljujemo s kopanjem in upamo, da bomo naleteli na trdno podlago, še bolje pa je, če tla utrdimo tako, da v zemljo zasadimo vrsto pri vrhu osmojenih in med seboj povezanih kolov. Naj povem, da najboljši arhitekti zagovarjajo temelje, ki tečejo po vsej dolžini mostu, česar se je treba lotiti postopno in premišljeno. Reke namreč ni možno povsem zajeziti, sila njenega toka je premočna, zato je dobro, da med gradnjo poskrbimo tudi za posebne odtoke in s tem razbremenimo zgradbo. Odtoki lahko ležijo na strugi, možno pa jih je speljati tudi po lesenem ogrodju postavljenem ob reki. Če bi se ta način dela izkazal za predragega, lahko postavimo temelje za vsak steber posebej. Taki podstavki naj bodo po obliki podobni liburni ali lahki vojni ladji z zašiljenim premcem ter krmo in biti morajo postavljeni vzporedno z vodnim tokom, zato da razpolovijo silo vode, ki udari ob njih. Znano je, da reka hitreje načne krmo podstavka in da je voda precej bolj nemirna in vrtinčasta zadaj kot pri premcu, ki ga prekrivata mulj in pesek. Prav zaradi močnih sil vodnega toka mora biti krma precej trdnejša kot ostali deli mostu. Zelo koristno je tudi, če je spodnji del podstavka nekoliko širši in daljši predvsem pri krmi, saj bi tako v primeru, da bi se kateri od kamnitih kosov odkrušil, pod stebri še vedno ostalo dovolj temeljev. Priporočil bi tudi temelje v obliki klančine, ki se od krme spušča proti rečnemu dnu in po kateri lahko reka tiho zdrsne ter nadaljuje svojo pot. Tako se je možno ogniti padajoči vodi, ki je škodljiva v prvi vrsti zato, ker razjeda strugo, vznemirja in kali reko in s tem onesnažuje njen tok. Kosi, iz katerih smo se namenili postaviti nosilne stebre, naj bodo težki in precej dolgi ter široki, kamen pa odporen proti zmrzali in podobnim vremenskim neprilikam ter po naravi tak, da mu voda in težko breme nad njim ne moreta do živega. Kamnite klade moramo zložiti  v poravnanih navpičnih in vodoravnih vrstah in jih nadvse skrbno povezati. Njihove ploskve naj se med seboj skladajo in prekrivajo naj se po vsej površini, tako da se ognemo vrzelim, ki bi jih bilo treba zapolniti z manjšimi kamni. Zgradbo utrdimo s številnimi bronastimi skobami in okovi, pribitimi na mestih, kjer ne morejo narediti škodljivih razpok. Kot rečeno, premec in krma morata biti koničasta, podstavek pa dovolj visok, da se dviga nad gladino tudi ob narasli reki. Nosilni stebri naj bodo debeli za četrtino višine mostu. Nekateri rajši gradijo premce in krme v obliki polkroga, saj menijo, da je taka oblika na pogled prijetnejša. Čeprav sem na začetku zapisal, da je polkrog enakovreden kotu, bi v tem primeru dal prednost slednjemu, a pod pogojem, da njegova konica ni preveč krhka in majava. Če pa bi se moral odločiti za polkrožno obliko podstavka, bi pazil, da njegovi skrajni deli vseeno ne bi bili tako topi in široki, da bi ovirali pretok vode. Za omenjene zgradbe je najprimernejši kot tisti, ki ga je za tri četrtine ali vsaj za dve tretjini pravega kota. Toliko o nosilnih stebrih. Če bregovi niso dovolj trdni, jih lahko učvrstimo s koli, podobno kot smo to storili pri temeljih nosilnih stebrov. Nekaj stebrov lahko postavimo tudi na kopnem in jih z loki povežemo z onimi nad reko. Tako bodo skrajni deli mostu tekli nad trdno zemljo, s čimer bomo poskrbeli, da vodni tok, ki bi sčasoma odplavil dele bregov, ne bi poškodoval poti. Loki in oboki naj bodo še posebej močni in dobro utrjeni, saj morajo med drugim prenašati še težo vozov, ki hitijo nad njimi in ustvarjajo škodljive tresljaje. Poleg tega se včasih zgodi, da je treba čez most prepeljati izjemno težke tovore, denimo velikanske kipe, obeliske in podobno. Snovalci javnih zgradb morajo tako svoje načrte dobro pretehtati in preprečiti strah in težave, kakršne je povzročil Skaver, ki je hotel čez neki most pretovoriti težak mejni kamen. Prav zato je treba sleherni most zasnovati in zgraditi nadvse natančno in poskrbeti, da mu omenjene stvari ne bi prišle do živega. Naše trditve bi lahko podprli s prispodobo nakovala, ki mora biti prav takó kot kamni, iz katerih je zgrajen most, veliko in težko. Le tako lahko brez večje škode prenese udarce kladiva, saj vemo, da je lahko nakovalo povsem nekoristno, če se preveč trese. Omenili smo že, da je obok zgrajen iz lokov, med katerimi je najčvrstejši tisti, ki mu pravimo popolni lok. Če bi bil ta previsok, da bi primerno zapolnil prostor med stebri, se lahko odločimo tudi za znižanega, pri čemer je treba opornike pri bregu še dodatno utrditi. Ne glede na to, kateri lok izberemo, moramo oboke graditi iz velikih kosov trpežnega kamna, kakršen je primeren tudi za stebre. Kamniti kosi, ki sestavljajo lok, ne smejo biti tanjši od desetine dolžine njegove tetive, ta pa naj bo od štiri- do šestkrat daljša od debeline nosilnih stebrov. Klade oboka učvrstimo z bronastimi kavlji in težkimi skobami. Najvišja klada v loku, ki ji pravimo hrbet, mora biti izklesana tako, da se po obliki prilega bližnjim kamnom, poleg tega pa je dobro, če je od njih tudi nekoliko večja. Na njeno mesto jo navadno potisnemo z ovnom ali kakšno podobno napravo, s čimer ustvarimo pritisk na klade pod njo in jih še dodatno utrdimo. Prostor med loki zapolnimo s kladami iz nadvse trpežnega kamna in jih pričvrstimo z najmočnejšimi kavlji, kar jih moremo priskrbeti. Če takega materiala nimamo na voljo, si lahko za silo pomagamo tudi z lažjim kamnom, a pod pogojem, da so klade pri hrbtu in v vrstah na obeh straneh loka težke in trpežne. Ustavimo se še pri tlakovanju, spretnosti, ki ima več skupnega s cestami kot z mostovi in o kateri smo spregovorili že v prejšnji knjigi. Pri cesti moramo tla najprej utrditi in prekriti s komolec debelo plastjo proda, čez katerega posujemo drobnejši rečni ali morski pesek, na tega pa položimo tlakovce. Pri mostu pa mora podlaga, na katero položimo pod, zapolniti prostor vse do vrha obokov in tlak na njej moramo utrditi z malto. Polaganje tlaka na mostu poteka enako kot pri cesti. Pot najprej utrdimo pri straneh in jo nato prekrijemo s tlakovci, ki ne smejo biti niti premajhni niti preveliki. Majhni kamni namreč hitreje postanejo majavi, veliki pa spolzki, kar je neprijetno zlasti za tovorno živino in njihova negotova kopita. Še posebej pomemben je kamen, iz katerega bomo izdelali tlakovce. Kolesa in kopita zagotovo sčasoma načnejo tudi najčvrstejši material, saj je znano, da lahko celo drobne mravlje s svojimi neutrudnimi nožicami pustijo sledi in poti v kremenu. Opazil sem, da so nekatere antične ceste, med katerimi naj v prvi vrsti omenim Tiburtino, po sredini tlakovane s kremenom, ob straneh pa posute s peskom. S tem so stari mojstri poskrbeli, da kolesa ne bi poškodovala poti po vsej širini in da po drugi strani konjem ter drugi živini ne bi preveč drselo. Pri mostovih so se zadeve lotili malce drugače in ob straneh postavili dva nekoliko privzdignjena kamnita pločnika, po katerih so lahko v miru hodili pešci, sredino pa so namenili konjem in kočijam. Za tlakovanje so stari mojstri najraje uporabljali kremen in podobne vrste lukničastega kamna, a ne zato, ker bi bil trši od ostalih, temveč zato, ker je bil manj spolzek. Seveda lahko uporabimo tudi druge vrste kamna, ki so nam na voljo. Pri tem moramo paziti le na to, da izberemo najtrši material za tlakovanje poti, namenjene tovornim živalim, in poskrbeti, da so poti ravne, saj živina ne mara klancev. Za ta namen so najprimernejši tlakovci iz kremena, ki naj bodo široki za komolec in debeli vsaj en čevelj. Pri vrhu naj bo njihova površina ravna in enakomerna, ob straneh pa naj se tesno prilegajo drugim tlakovcem, saj utegnejo biti vrzeli nadvse nevarne. Poleg tega naj bo tlak rahlo izbočen, da na njem ne bi zastajala deževnica. Tlak z naklonom lahko postavimo na tri načine. Pri širših cestah je dobro zasnovati dva položna nagiba, ki se spuščata proti sredini, pri ožjih rahlo izboklino, drugod pa enakomeren nagib, ki zavzema vso širino ceste in se z enega konca spušča proti drugemu. Pri izbiri med temi rešitvami se je treba ravnati tudi po bližini odtokov in njihovi povezanosti z morji, jezeri in rekami. Priporočljiv naklon je pol palca na vsake dva komolca. Opazil sem, da so antični arhitekti gradili gorske ceste z naklonom enega komolca na vsake trideset čevljev, na nekaterih mostovih pa sem videl celo nagibe, ki jih je bilo za dlan na vsak komolec. Res pa je, da strmi nagibi običajno zavzemajo kratke odseke poti in jih lahko tudi dobro otovorjena žival premaga brez večjega truda…Deli ceste, ki potrebujejo posebno okrasje, so most, križišče, trg in gledališče. Trg je namreč povečano križišče, gledališče pa ni nič drugega kot trg, obdan z vrstami stopnic. Začnimo torej z mostom, ki je pomemben del ceste. Sestavljen je iz nosilnih stebrov, obokov in tlakovane površine, to pa je moč razdeliti na osrednji del, namenjen tovorni živini, dva pločnika za pešce in ograjo ob strani. Nekateri mostovi imajo celo strehe. Tak je bil Hadrijanov most v Rimu, nadvse čudovito in skoraj že nebeško delo, ki me je povsem prevzelo vsakič, ko sem imel priložnost videti njegove čudovite obrise. Tramove bakrene in bogato okrašene strehe nad njim je podpiralo kar dvainštirideset marmornih stebrov. Most naj bo tako širok kot cesta. Nosilni stebri morajo biti na obeh straneh skladni po številu in obliki, široki pa naj bodo za tretjino odprtega prostora med njimi. Spodaj naj imajo obliko ladijskega kljuna, obrnjenega proti toku. Omenjeni kljun naj sili v reko za polovico širine mostu in biti mora tako visok, da se bo dvigal nad gladino tudi v poplavnem obdobju. Podobno naj imajo zadaj stebri nekakšno krmo, ki pa ne sme biti topa oziroma manj ostra od kljuna. Dobro je, če se nad kljunom in krmo dvigajo braniki, široki največ za dve tretjini širine nosilnega stebra, ki podpirajo most na obeh straneh. Oboki nad stebri naj bodo visoko nad gladino reke, kar zadeva njihove oblike, pa bi predlagal zasnovo jonskega ali dorskega arhitrava. Pri velikih mostovih naj bodo široki največ za petnajstino celotne odprtine mostu. Most lahko pri vrhu utrdimo z dvema vrstama kamnitih kock, ki služijo namesto ograje, uporabiti pa jih je mogoče tudi za podstavke stebrov, na katerih leži streha. Višina te ograje naj skupaj s podnožjem in robom meri štiri čevlje. Prostore med kockami primerno zazidamo in ograjo po vsej dolžini obrobimo z obrnjenim ali pokončnim grlom. Omenjeni rob se mora skladati s podnožjem. Med ograjama in osrednjim delom naj bosta dva pločnika, namenjena ženskam in drugim pešcem. Dobro je, če sta za stopnico ali dve višja od glavne poti, ki naj bo za dobro tovorne živine tlakovana s kremenom. Višina stebrov naj bo skupaj z vsem okrasjem enaka širini mostu«.

                                                           Bilješke

* Ovo je popravljena verzija članka, koji sam objavio 19.2. 2009. godine na slovenačkom spletnom portalu http//:www.bosnjak.si

1. Marjan ŽNIDARIČ, Maribor med okupacijo in narodnoosvobodilnim bojem, Zbornik: Maribor skozi stoletja. Razprave I., Maribor 1991, str. 419.

2. Igor GRDINA, Med dolžnostjo spomina in razkošjem pozabe. Kulturnozgodovinske študije, Ljubljana 2006, str. 27, 28. »Nemci, Italijani in Madžari Slovenije med drugo svetovno vojno niso videli kot samostojne enote; njene posamezne dele so poskusili de facto in de iure priključiti svojim državam. Zato je povsem logično, da so se jih trudili tudi integrirati oziroma inkorporirati v lastne narodnogospodarske celote. V tem oziru so bili posebej podjetni nacisti, ki so začeli na Spodnjem Štajerskem (v manjši meri pa tudi na Gorenjskem) uresničevati velikopotezne načrte (gradnja tovarn in elektrarn). Voditelji komunistične Jugoslavije so sprva prisegali na podobno gospodarsko paradigmo kot nemški okupatorji: kot ekonomsko enoto so doživljali prostor od Triglava do Gevgelije. Zato ni čudno, da so nadaljevali z razvojem nekaterih industrijskih kompleksov, ki so jih za potrebe širše makroregionalne celote zasnovali že planerji Tretjega Reicha«.

3. Zdravko KAJMAKOVIĆ – Smail TIHIĆ, Manastir Dobrićevo. Problematika zaštite, Naše starine 6., Sarajevo 1959, str. 143.

4. Milan GOJKOVIĆ, Arslanagića most kod Trebinja. Predprojekat konzervacije – zaštite Arslanagića mosta od potapanja izgradnjom brane »Gorica« HE sistema »Trebišnjica« Zbornik zaštite spomenika kulture 14., Beograd 1963, str. 21-38; O tome vidjeti i: Mirko KUJAČIĆ, Urbanizam i zaštita spomenika kulture u Hercegovini, Zbornik zaštite spomenika kulture 14., Beograd 1963, str. 169-173.

5. Milan GOJKOVIĆ, 1963, cit. n. 4, str. 21, 22. 

6. Milan GOJKOVIĆ, 1963, cit. n. 4, str. 27.

7. Milan GOJKOVIĆ, 1963, cit. n. 4, str. 36.

8. Aziz DEFTERDAREVIĆ,  Pravni aspekti spašavanja starih mostova na Trebišnjici, Žepi i Drini, Naše starine 12., Sarajevo 1969, str. 62-71.

9. Stephan R. DELIĆ, Beiträge zur Landes-und Volkskunde. Die Brücke in Most (Arslanagića Most), Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Beč 1893, str. 413-418; Jernej ANDREJKA, Slovenski fantje v Bosni in Hercegovini leta 1878, Klagenfurt 1904.

10. Colin O’CONOR, Roman bridges, Cambridge 1993.

11. Ivo GOLDSTEIN, Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. godine, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo-Fojnica 2000, str. 233. Ovdje moramo spomenuti i činjenicu da su bili u drugoj polovini 19. stoljeća most na Trebišnjici i drugi mostovi odnosno simboli takozvanog »turskog« doba u Bosni i Hercegovini (1463-1878) prije svega zbog političkih razloga predstavljeni kao antički rimski mostovi. Lijep primjer je djelo znamenitog engleskog arheologa Arthura Johna Evansa (1851-1941). O tome vidjeti: Arthur John EVANS, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, Sarajevo 1965.

12. Leon Battista ALBERTI, O arhitekturi (preveo Tomaž JURCA), Ljubljana 2007, str. str. 57-64, 147, 148.

                                                         Literatura

Stephan R. DELIĆ, Beiträge zur Landes-und Volkskunde. Die Brücke in Most (Arslanagića Most), Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Beč 1893, str. 413-418.

Vjekoslav JELAVIĆ, Doživljaji Francuza Poulett-a na putu kroz Dubrovnik i Bosnu (godine 1658.), Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1908, str. 23-75.

Arthur John EVANS, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, Sarajevo 1965.

Jernej ANDREJKA, Slovenski fantje v Bosni in Hercegovini leta 1878, Klagenfurt 1904.

Robert MICHEL, Alte Brücken in Bosnien und der Herzegovina, Beč 1912.

Ernst EGLI, Sinan. Der Baumeister osmanischer Glanzzeit, Erlenbach-Zürich-Stuttgart 1954.

Zdravko KAJMAKOVIĆ - Smail TIHIĆ, Manastir Dobrićevo. Problematika zaštite, Naše starine 6., Sarajevo 1959, str. 143-160.

Milan GOJKOVIĆ, Arslanagića most kod Trebinja. Predprojekat konzervacije – zaštite Arslanagića mosta od potapanja izgradnjom brane »Gorica« HE sistema »Trebišnjica«, Zbornik zaštite spomenika kulture XIV., Beograd 1963, str. 21-38.

Mirko KUJAČIĆ, Urbanizam i zaštita spomenika kulture u Hercegovini, Zbornik zaštite spomenika kulture XIV., Beograd 1963, str. 169-173.

Nadežda KATANIĆ, Ispitivanje i proučavanje starih kamenih mostova u Bosni i Hercegovini, Zbornik zaštite spomenika kulture XVII., Beograd 1966, str. 75-82. 

Smail TIHIĆ, Arslanagića most kod Trebinja, Peristil 8-9., Zagreb 1966, str. 111-113.

Milan GOJKOVIĆ, Arslanagića most – spasavanje i rekonstrukcija, Zbornik zaštite spomenika kulture XXII/XXIII., Beograd 1973, str. 71-88.

Džemal ČELIĆ – Mehmed MUJEZINOVIĆ, Stari kameni mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1969.

Aziz DEFTERDAREVIĆ,  Pravni aspekti spašavanja starih mostova na Trebišnjici, Žepi i Drini, Naše starine 12., Sarajevo 1969, str. 62-71.

Husref REDŽIĆ, Islamska umjetnost, Beograd-Mostar-Zagreb 1982.

Kruno TONKOVIĆ, Oblikovanje mostova, Zagreb 1985.

Milan GOJKOVIĆ, Stari kameni mostovi. Anatomija. Patologija. Zaštita. Sanacija. Konzervacija, Beograd 1989.

Marjan ŽNIDARIČ, Maribor med okupacijo in narodnoosvobodilnim bojem, Zbornik: Maribor skozi stoletja. Razprave I., Maribor 1991, str. 415-450.

Colin O’CONOR, Roman bridges, Cambridge 1993.

Ivo GOLDSTEIN, Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. godine Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo – Fojnica 2000, str. 229-237.

Leon Battista ALBERTI, O arhitekturi (preveo Tomaž JURCA), Ljubljana 2007.

                    KRALJ NA BOBOVCU: TVRTKO I. KOTROMANIĆ

                                                                                       Pavi Anđeliću

Sažetak: Autor članka predstavio je analizu heraldičkih simbola bosanskih i nekih drugih evropskih vladara za koju smatra, da je pod znak pitanja stavila gotovo sve što su istraživači dosad napisali o heraldičkim simbolima, pečatima, novcu i grobu bosanskog bana odnosno prvog kralja Tvrtka I. Kotromanića (1353 – 1391). Poseban značaj pripisao je novcu, koji je grad Kotor kovao od 1385. do 1391. godine odnosno dok je priznavao vlast Tvrtka I. Novac odnosno grb na novcu dokazuje, naime, da je i Tvrtko I. koristio u srednjoj i zapadnoj Evropi poznati vladarski grb - možda jednu od najljepših likovnih predstava shakespearovskog motiva »kraljeva dva tijela«? Bosanske kraljevske tzv. »srednje« i »velike« pečatnjake odnosno pečate predstavio je kao djelo Tvrtkovog zlatara odnosno gravera, a bobovačku grobnu kapelu Kotromanića kao mjesto gdje je pokopan Tvrtko I. Pošto neke od hipoteza zahtijevaju i mnogo precizniju odnosno opsežniju obradu (za koju ovdje nema dovoljno prostora) njima namjerava posvetiti posebne rasprave.

Ključne riječi: Bosna, Bobovac, Tvrtko I. Kotromanić, Pavao Anđelić, heraldika

Za kralja »Srbljem i Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam« krunisan je 1377. godine stariji sin Jelene i Vladislava Kotromanića, Tvrtko I.(1) Za historiju Kraljevine Bosne Tvrtkovo krunisanje važno je isto koliko i smrt zadnjeg kralja, Stipana Kotromanića (1461 – 1463). Unatoč tome, o vremenu, mjestu i obredu krunisanja (slično kao i o zadnjim danima zadnjeg kralja Stipana) danas nemamo sigurnih podataka, koji bi se mogli provjeriti, te spomenutim događajima dati pravu vrijednost. To su više puta isticali i svi dosadašnji istraživači.(2) Nasljednicima na bosanskom kraljevskom prijestolju Tvrtko I. ostavio je ime kraljevskog patrona, prvog kršćanskog mučenika (Sanctus Stephanus) i prilično naprednu državu. Dovoljno je spomenuti, da je u njegovo vrijeme nastala i najstarija (na papiru pisana) sačuvana bosanska listina. Posebnu pažnju zaslužuje prijestolnica Bobovac, koja je 1356. godine kao »Boboch« prvi put spomenuta u jednoj Tvrtkovoj listini. Koliko je Tvrtkov duh i danas prisutan u okolini Bobovca odnosno u zemlji Bosni na svojevrstan način svjedoči i činjenica, da je 1991. godine Republika Bosna i Hercegovina (sva ukrašena njegovim grbovima i zastavama) postala samostalna država. Iako je približno 28 godina sjedio na bosanskom kraljevskom prijestolju, Tvrtkov sin Tvrtko II. (1404 – 1409, 1420 – 1443) bio je prilično nevažna figura na »političkoj šahovnici« Evrope. Vrijedan spomena je samo njegov odnos prema Turcima. I ako izuzmemo banovanje Tvrtka I. odnosno dva kraljevska mandata Tvrtka II., onda najvažniju razliku između (vladavine) Tvrtka II. i (vladavine) njegovog oca predstavlja činjenica, da se je Tvrtko II. borio na strani Turaka, a njegov otac protiv Turaka. Drugu važnu razliku između Tvrtka II. i njegovog oca predstavlja činjenica, da se je 1428. godine Tvrtko II. vjenčao mađarskom princezom Dorotejom, a njegov otac 1374. godine bugarskom princezom Dorotejom.(3) Koliko je ta činjenica važna pokazala su tek arheološka istraživanja prijestolnica Bobovca i Kraljeve Sutjeske, koja je u 50. i 60. godinama 20. stoljeća vodio bosanski arheolog i pravnik Pavao Anđelić (1920 – 1985). Na temelju arheoloških istraživanja odnosno heraldičkih simbola, pečata i novca za koje je smatrao, da pripadaju Tvrtku II. i bosanskom kralju Ostoji (1398 – 1404, 1409 – 1418).

Anđelić je pokušao dokazati, da je mađarska princeza odnosno bosanska kraljica Doroteja (1428 – 1438) imala vrlo važnu ulogu u izgradnji i ukrašavanju Bobovca.(4) Postavio je hipotezu, da je kralj Tvrtko I. koristio samo dva grba: grb bosanskog Kraljevstva (kosa greda sa šest ljiljana) i grb srpskog Carstva (dvoglavi orao). Pozivajući se na srpskog historičara Simu Ćirkovića iste godine i u istoj knjizi postavio je i hipoteze, da je (desetak godina poslije Tvrtkove smrti) bosanski kralj Ostoja izvršio tzv. »grbovnu reformu« odnosno, da je na mjestima gdje su bili Tvrtkovi grbovi postavio svoj grb, kraljevsku ljiljanovu krunu (5), koju je kao grb prihvatio i Tvrtko II.(6) Spomenute Anđelićeve hipoteze i s njima tijesno povezanu hipotezu »da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa krunom centralno položenom na štitu« stavili smo (na temelju kraljevskih, ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala) pod znak pitanja. Postoje, naime, jasni dokazi, da je takve heraldičke simbole mogao imati odnosno imao i kralj Tvrtko I. Na tim će dokazima temeljiti naša interpretacija bosanskih kraljevskih heraldičkih simbola, pečatnjaka, pečata i novca, koju želimo ovdje predstaviti. Što uopće znamo o zanimljivim heraldičkim simbolima, inicijalima ukrašenim kraljevskom ljiljanovom krunom i kraljevskoj ljiljanovoj kruni? Među najmonumentalnije kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale možemo ubrojiti i inicijale na željeznim vratima krakovske katedrale, koja su nastala oko 1364. godine. Na tim vratima kraljevska ljiljanova kruna ukrašava inicijale »K«, prvo slovo u imenu poljskog kralja Kazimira III., koji je umro 1370. godine.(7) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na paramenti iz Narbonna (inicijal »C«, prvo slovo u imenu francuskog kralja Karla V.), te u njemačkom prevodu Biblije poznatom pod imenom češkog kralja Václava (njem. Wenzels Bibel) u kojem su prikazani kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »W« i »E«.(8) Vjerovatno najpoznatiji motiv kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala, predstavljaju inicijali »R« na znamenitom westminstarskom portretu (na plaštu) Tvrtkovog savremenika, engleskog kralja Richarda II. Spomenuti portret nastao je vjerovatno oko 1395. godine odnosno u vrijeme kad je izrađen nadgrobni spomenik kralja Richarda i njegove žene, kraljice Ane Češke (na kraljičinom liku - na njezinom plaštu možemo vidjeti i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »R« i »A«).(9) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »L« i »R« možemo vidjeti i na znamenitom simbolu anžuvinskog doba u Zadru. Radi se najvjerovatnije o inicijalima mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca (Lodovicus Rex), iako ne bi trebalo isključiti ni mogućnost, da se radi o inicijalima napuljskog i mađarskog kralja Ladislava Anžuvinca (Ladislaus Rex).(10)

ILUSTRACIJA 1. Krakov, katedrala: željezna vrata, koja su nastala oko 1364 godine. Izvor: P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone während der zweiten Hälfte des Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern, (Köln - Schnütgen - Museum, urednik A. Legner), Köln 1980.

ILUSTRACIJA 2. London, Westminstarska opatija: engleski kralj Richard II. na prijestolju. Izvor: J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997.

ILUSTRACIJA 3. Detalj plašta engleskog kralja Richarda II. Izvor: J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997.

ILUSTRACIJA 4. Zadar, crkva sv. Šimuna, Francesco da Milano (1377 - 1380?), relikviarij/stećak sv. Šimuna, detalj: kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »L« i »R«. Izvor: I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983. 

ILUSTRACIJA 5. Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijal »L« na novcu Tvrtkovog savremenika, mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca. Izvor: L. Huszár, Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979.

Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala (starijih i mlađih od ovih ovdje spomenutih) sigurno bi se još dalo naći. Radi se o (kraljevskim) heraldičkim simbolima, vrlo bliskim znamenitom »shakespearovskom« motivu »kraljeva dva tijela« o kojem je pisao i Ernst H. Kantorowicz.(11) Je li ih moguće označiti kao najljepšu likovnu predstavu motiva »kraljeva dva tijela«? Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na novcima grada Kotora, koji su kovani u vremenu od 1385. do 1391. godine odnosno dok je Kotor priznavao vlast bosanskog kralja Tvrtka I.(12) Na tim novcima prikazani su kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »T«, prvo slovo u imenu kralja Tvrtka I. Na temelju Tvrtkovog kotorskog novca u njegovo vrijeme možemo datirati i ogromnu količinu bosanskog novca na kojem su između ostalog prikazani, i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »T«. Zbog spomenutih heraldičkih simbola neki su istraživači tvrdili, da se radi o novcu kralja Tvrtka II. i isticali, da je Tvrtko I. nakon krunisanja za kralja, prestao kovati svoj novac.(13) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašena dva inicijala »P« možemo vidjeti i u znamenitom bosanskom iluminiranom rukopisu tzv. »Hvalovom zborniku«, koji je 1404. godine za bosanskog velikog vojvodu i splitskog hercega Hrvoja Vukčića bosančicom napisao krstjanin Hval.(14)

ILUSTRACIJA 6. Kotorski novac bosanskog kralja Tvrtka I. Izvor: Š. Ljubić, Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875; B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske IV. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994.

ILUSTRACIJA 7. Bosanski kraljevski novac. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943.

ILUSTRACIJA 8. Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

ILUSTRACIJA 9. Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

Je li krstjanin Hval pisao odnosno ukrašavao rukopise i za kralja Tvrtka I.? Možemo li Hvalove, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »P« predstaviti i kao (inicijale »T«) svojevrstan »hommage« kralju Tvrtku I. odnosno možemo li Hvalovu odluku, da upotrijebi spomenute inicijale povezati gestom bosanskog pisara Stanka Kromirijanina, koji nam javlja da je tzv. »Batalov evangelijarij« napisao »…v dni kralja Dabiše, ot rojenija sina Božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito«? Bilo kako bilo, Hvalovih, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala ne bi se stidjeli ni njegovi savremenici, evropski iluminatori, koji su ukrašavali rukopise (u ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne Evrope) najuticajnijih predstavnika anžuvinske i luksemburške dinastije. Hipotezu, da je krstjanin Hval stvarno mogao biti i umjetnik na dvoru Kotromanića na svojevrstan način podupire činjenica, da kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala nema u bogato iluminiranom glagoljskom rukopisu poznatom pod imenom »Hrvojev misal«: u znanstvenoj literaturi je, naime, kao naručilac rukopisa spomenut Hrvoje Vukčić.(15)

Ovdje moramo predstaviti i sedam tzv. »srednjih« voštanih pečata, koji su sačuvani na listinama bosanskih kraljeva Tvrtka II. i Tomaša Kotromanića (1443 – 1461), te na (danas izgubljenoj?) listini Tomaševe žene, kraljice Katarine (1446 – 1478).(16) Na tim pečatima (otiscima triju različitih tzv. »srednjih« pečatnjaka) kao heraldički simbol možemo vidjeti kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »T«. Na temelju jedne listine kralja Tomaša mađarski historičar Lajosz Thallóczy (1854 - 1916), srpski historičar Ljubomir Stojanović (1860 - 1930) i slovenski historičar Gregor Čremošnik (1890 - 1957) pokušali su dokazati, da su spomenuti pečati stvarno mogli biti otisci pečatnjaka kralja Tvrtka I. odnosno, da je Tomaš upotrebljavao tzv. »srednji«, a vjerovatno i druge pečatnjake kralja Tvrtka I.(17) Posebnu pažnju posvetili su činjenicama, da je kralj Tomaš svog strica, kralja Tvrtka II. uvijek dosljedno nazivao stric odnosno, da je u listini (na kojoj se nalazi tzv. »srednji« pečat, a kao heraldički simbol je na pečatu prikazan kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«) spomenuo, da je upotrijebio pečatnjak svog prastrica kralja Tvrtka.

ILUSTRACIJA 10. Bosanski kraljevski tzv. »srednji« pečati. Izvor: P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

Smatramo, da je (na temelju heraldičkih simbola, te za 14. stoljeće karakterističnih pečatnih slika) umjetnika, koji je napravio pečatnjake za bosanske kraljevske tzv. »srednje« pečate moguće identificirati sa vrhunskim umjetnikom, koji je kralju Tvrtku I. izradio pečatnjake za osam (na žalost, samo na listinama njegovih nasljednika sačuvanih) tzv. »velikih« dvostranih pečata.(18) Najvažniji podatak o tom umjetniku nudi nam 12.3. 1380. godine datirana listina kralja Tvrtka I. U njoj je, naime, spomenut i tzv. »veliki« dvostrani pečat.(19) Smatramo, da je postojanje Tvrtkovih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih pečatnjaka(20) i pred 1380. godinom dovoljno razumljivo (teško je, naime, vjerovati da bi Tvrtko I. i poslije krunisanja za kralja upotrebljavao pečatnjake iz vremena dok je bio bosanski ban). Mali broj istraživača pokušao je odgovoriti na pitanje tko je izradio lik kralja Tvrtka I. na veličanstvenom tzv. Salomonovom prijestolju, biblijskom ikonografskom motivu, koji je u srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti predstavljen kao »Sedes sapientiae« (Prijestolje mudrosti odnosno prijestolje Madone sa djetetom na koljenima). Na žalost, i u ovom trenutku možemo tvrditi samo to, da se radi o vrhunskom umjetniku. Spomenute bosanske tzv. »velike« dvostrane pečate je, naime, moguće uvrstiti među najljepše i najveće sačuvane srednjovjekovne evropske pečate.

ILUSTRACIJA 11. Bosanski kraljevski tzv. »veliki« dvostrani pečati. Radi se zapravo o bolje ili slabije sačuvanim pečatima u obliku 11cm velikog kruga, koji se međusobno razlikuju po imenima trojice Kotromanića (Stephi Tvrtconis, Stephi Dabisse i Stephi Ostoia) u natpisu i heraldičkim simbolima (dva imaju kosu gredu sa šest ljiljana i dvoglavog orla, a na ostalih šest nalazi se kraljevska ljiljanova kruna. Izrađeni su od tamnocrvenog voska. Izvor: P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

ILUSTRACIJA 12. Među dvadesetak najvećih i najljepših evropskih tzv. »konjaničkih« pečata uvršten je i pečat kralja Tvtka I. Izvor: A.C. Fox - Davies, The Art of Heraldry, London 1986.

Je li umjetnik, osim na dvoru bosanskog kralja Tvrtka I. radio i u Zadru, najvećem zlatarskom središtu na istočnoj obali Jadranskog mora? Možemo li ga identificirati s kojim od u Zadru djelujućih francuskih, italijanskih i njemačkih zlatara? Poznato je, naime, da su od 1380. do 1404. godine pored italijanskog zlatara Francesca da Milano u Zadru radili i francuski zlatar Ziletus te njemački zlatari Guncelinus, Hipertus i Johannes.(21) Koliko je vremena nepoznati umjetnik preživio u Bosni? Koliko je saradnika imao? Možemo li mu pripisati kraljevske insignije kralja Tvrtka I., znamenite bosanske srebrene pojaseve, kalup za jedini poznati bosanski kraljevski zlatnik i kalupe za novac kralja Tvrtka I.? Kakvu je ulogu mogao imati kod nastajanja arhitekturnih i drugih na istočnoj obali Jadranskog mora najkvalitetnijih gotičkih ukrasa(22), koje je u ruševinama bosanske prijestolnice Bobovac otkrio Pavao Anđelić? Bilo kako bilo, za tog po imenu nepoznatog, i u 14. stoljeću u zemlji Bosni možda najvećeg umjetnika u znanstvenoj literaturi predlažemo ime Zlatar bosanskog kralja Tvrtka I.

ILUSTRACIJA 13. Pogled na šumom obraslu tzv. »bobovačku kosu«. Izvor: http://bobovac.org/bobovac-galery.html (stanje 27.3. 2007).

ILUSTRACIJA 14. Bobovac: rekonstruirana luneta iznad jednih bobovačkih gradskih vrata. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 15. Bobovac: fragment gotičkog prozora na kojem vidimo kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali gotički inicijal »R«. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 16. Bobovac: heraldičkim ljiljanima ukrašen kapitel (na vrlo sličan način povezani ljiljani nalaze se i na čuvenom relikvijariju/stećku sv. Šimuna u Zadru). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 17. Bosanski zlatnik. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943. Zanimljivo je, da je dosad pripisivan prvom i zadnjem bosanskom kralju. Posebnu pažnju zaslužuje i na zadnjim nogama stojeći lav, koji je (unatoč činjenici, da su takve lavove koristili i brojni drugi evropski vladari) u znanstvenoj literaturi predstavljen kao bizantinski/srpski lav.

ILUSTRACIJA 18. Bobovac, pozlaćena životinjska kost: neidentificirani lik (muškarac ili žena?) P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

Mogu li heraldički simboli Tvrtka I. svjedočiti o porijeklu Tvrtkovog Zlatara? Heraldički simboli (kosa greda sa ljiljanima, dvoglavi orao, lav i kraljevska ljiljanova kruna) dosta prije nego u Bosni pojavili su se na kiparskim, slikarskim odnosno zlatarskim djelima u srednjoj i zapadnoj Evropi.(23) Tko je kralju Tvrtku I. dozvolio upotrebu tih simbola (engleski kraljevi Edvard III. i Richard II., francuski kralj Karlo V., mađarski i poljski kralj Ludovik Anžuvinac ili njemačko – rimski car Karlo IV.)? Smatramo, da dio odgovora na to pitanje nude i heraldički običaji u Evropi.

Heraldičkim simbolima ukrašeni (vojnički) štitovi u srednjoj i zapadnoj Evropi pojavljuju se prvi put krajem 11. stoljeća, u vrijeme prvog tzv. »križarskog« rata protiv sljedbenika vjere islama. Pošto srednjovjekovni bizantinski i srpski vladari na štitovima nisu prikazivali svoje heraldičke simbole o njihovim heraldičkim simbolima nije moguće govoriti u smislu zapadnoevropske heraldike. To je vrlo važna i dosad začuđujuće malo korišćena historijska činjenica na koju je upozorio i ruski historičar odnosno pravnik Aleksandar Solovjev (1890 - 1971).(24) Istraživači, koji su dosad pisali o bosanskim i srpskim heraldičkim simbolima svoje su hipoteze temeljili i na činjenici, da se je Tvrtko I. Kotromanić krunisao za kralja »Srbljem i Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam«. Tvrtkovu kosu gredu sa ljiljanima predstavili su kao grb bosanskog Kraljevstva, a dvoglavog orla kao grb srpskog Carstva.(25) Njihovim hipotezama i danas se protive činjenice, da su ljiljani (fleurs – de – lys) i dvoglavi orao što ih vidimo na dva bosanska tzv. »velika« dvostrana pečata, heraldički simboli (francuskih kraljeva i njemačko – rimskih careva) Anžuvinaca i Luksemburgovaca, u ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne Evrope najuticajnijih porodica. Da se te hipoteze više ne mogu braniti na svojevrstan način potvrđuju i riječi Aleksandra Solovjeva.(26) Činjenica je, naime, da je Solovjevljev »najizuzetniji srpski orao« istovremeno i jedini, koji je prikazan na (vojničkom) štitu. Na koji način bi još bilo moguće Tvrtkovog dvoglavog orla povezivati sa srpskom vladarskom dinastijom Nemanjićima ili na primjer sa orlovima na plaštu srpskog despota Konstantina Dejanovića?

ILUSTRACIJA 19. London, British Museum, Cotton Nero E. II, II, fols. 229v., Boucicautov horarist (Majstor Horarija za Marechala de Boucicauta) i radionica: susret Tvrtkovih savremenika, njemačko - rimskog cara Karla IV. i francuskog kralja Karla V. Izvor: M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Late Fourteenth Century and the Patronage of the Duke, London 1967.

ILUSTRACIJA 20. Dvoglavi orao na pečatu njemačko - rimskog cara Sigismunda Luksemburgovca. Izvor: Bertalan Kéry, Kaiser Sigismund: ikonographie Wien - München 1972.

 ILUSTRACIJA 21. Zastava Republike Bosne i Hercegovine

                         

ILUSTRACIJA 22. Portret srpskog despota Konstantina Dejanovića. Na Konstantinovom plaštu vidimo i dvoglave orlove. Izvor: A. Solovjev, Historija srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000 (Samo u slučaju, da je sačuvan kakav portret Tvrtka I. na kojem bi - na njegovom plaštu - mogli vidjeti ovakve dvoglave orlove odnosno tzv. »orlove u krugovima« hipoteza o bizantinskom/srpskom orlu Tvrtka I. bi dobila na vrijednosti.).

ILUSTRACIJA 23. Dvoglavi orao bizantinske dinastije Paleologa. Izvor: P. Sherrard, Bizanc, Ljubljana 1970.

Smatramo, da je kralj Tvrtko I. na svoje pečate postavio heraldički simbol njemačko – rimskih careva (crnog dvoglavog orla na zlatnoj podlozi) ili simbol kakve (sa Kotromanićima tijesno povezane) ugledne porodice iz srednje ili zapadne Evrope.(27) Da je Tvrtkov dvoglavi orao stvarno »srednjoevropski odnosno zapadnoevropski« dvoglavi orao na svojevrstan način potvrđuje i činjenica, da pred Tvrtkovim krunisanjem za kralja anžuvinski (francuski) ljiljani nisu bili heraldički simbol bosanskih Kotromanića.(28) Smatramo da i spomenuti heraldički simboli predstavljaju važne dokaze, o promjenama, što ih je (svojim krunisanjem za kralja) u bosanskoj unutrašnjoj i vanjskoj politici prouzrokovao kralj Tvrtko I. Koliko je pečatnjaka odnosno tipara kralju Tvrtku I. napravio njegov Zlatar? Pitanje je važno i zbog Anđelićeve identifikacije bosanskih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih kraljevskih pečata. Anđelić je, naime, bio uvjeren, da se radi o otiscima jednog srednjeg i jednog velikog pečatnjaka odnosno tipara na kojem su nasljednici Tvrtka I. (Dabiša, Ostoja i Tvrtko II.) imena svojih prethodnika zamjenjivali svojima.(29) Ni tu Anđelićevu hipotezu ne možemo prihvatiti. Smatramo, da su na dvoru kralja Tvrtka I. pisari mogli imati i dva ili tri tzv. »srednja« odnosno »velika« pečatnjaka. U svakom slučaju to ne bi bio nikakav »luksuz« već i na svim drugim evropskim dvorovima široko rasprostranjen običaj. Uostalom, danas je vrlo teško i zamisliti prilično ambicioznog vladara, koji bi jednom takvom umjetniku kao što je Zlatar bosanskog kralja Tvrtka I. povjerio izradu samo dva pečatnjaka. A koliko u svemu tome može biti istine potvrđuju i činjenice, da su bosanski kraljevi Dabiša Kotromanić (1392 – 1395) i Ostoja na (jednom?) Tvrtkovom tzv. »srednjem« odnosno »velikom« pečatnjaku stvarno brisali (iz natpisa) ime Stephi Tvrtconis i stavljali svoja imena. Unatoč tome, tzv. »velike« pečatnjake sa imenom Stephi Tvrtconis (u natpisu) koristili su i mnogo mlađi bosanski kraljevi Tomaš i Stipan Kotromanić (1461 – 1463). O tome danas svjedoči i pet njihovih tzv. »velikih« dvostranih pečata. Anđelić je (nakon što je upozorio, da je ime Stephi Tvrtconis puno ljepše napisano od imena Stephi Dabisse i Stephi Ostoia) prilično ozbiljan problem riješio tako, da je ime Stephi Tvrtconis objasnio kao ime kralja Tvrtka II., a onda je tvrdio, da je i kralj Tvrtko II. na svom dvoru imao »vrsnog majstora - gravera«.(30) Ni tu hipotezu ne možemo prihvatiti. Ako je, naime, Tvrtko II. na svom dvoru stvarno imao »vrsnog majstora - gravera« kako se je moglo dogoditi, da majstor popravlja pečatnjak star više od pedeset godina? Kako se je moglo dogoditi, da »vrsni majstor – graver« na tzv. »srednjim« pečatima kralja Tvrtka II. ponavlja motive sa pečata savremenika kralja Tvrtka I., engleskog kralja Edvarda III.? Anđelić je izgradnju i ukrašavanje bosanske prijestolnice Bobovca toliko uporno povezivao sa ženom Tvrtka II., Dorotejom, da je s njom povezao čak i Tvrtkovog »vrsnog majstora - gravera«.(31) Interpretaciju dva tzv. »velika« dvostrana pečatnjaka kralja Tvrtka I. uzeo je i kao temelj za raspravu o tzv. »grbovnoj reformi« kralja Ostoje, koji je, navodno, na Tvrtkovom tzv. »velikom« pečatnjaku »izbrisao« kosu gredu sa ljiljanima i dvoglavoga orla, a na njihovo mjesto postavio kraljevsku ljiljanovu krunu. Naveo je i razloge za Ostojinu »grbovnu reformu«.(32) Je li potrebno isticati, da je bila »corona regni Hungariae« jednako »sveta« na početku 13. i na početku 15. stoljeća? Pa i u slučaju, da bosanski kraljevski pečati uopće nisu sačuvani nijedan istraživač ne bi smio tvrditi, da se je kraljevska ljiljanova kruna (kao heraldički simbol bosanskih i drugih evropskih srednjovjekovnih vladara) pojavila tek poslije smrti kralja Tvrtka I. Da je bila kraljevska ljiljanova kruna (u vrijeme kralja Tvrtka I. u čitavoj Evropi) dobro poznata na svojevrstan način potvrđuju dio zakletve(33) stanovnika grada Trogira i novac(34) kralja Ludovika Anžuvinca. Kad će istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne priznati, da bi i kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na tzv. »kraljevskom« portalu u bosanskom gradu Jajce mogla biti heraldički simbol ne samo kralja Tvrtka I. već i kralja Ludovika Anžuvinca odnosno Ladislava Anžuvinca? Je li potrebno predstaviti još koji ljepši dokaz, da su mađarska i bosanska kraljevska kruna već u vrijeme Tvrtka I. bile »svete krune«? Je li potrebno predstaviti još koji ljepši dokaz, da je kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na bosanskim kraljevskim tzv. »srednjim« odnosno »velikim« dvostranim pečatima, heraldički simbol Tvrtka I.?

ILUSTRACIJA 24. Sarajevo, Zemaljski muzej: novac kralja Ludovika Anžuvinca, koji je pronađen u blizini bosanskog grada Brčko. Izvor: J. Petrović, Numizmatički izvještaji. O nalazu ugarskih denarića u Brčkom II., Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

Smatramo, da smo (na temelju heraldičkih simbola, pečata i novca kralja Tvrtka I.) stavili pod znak pitanja Anđelićevu hipotezu o Ostojinoj »grbovnoj reformi«. Koliko je sporna tzv. »grbovna reforma« kralja Ostoje svakako su najbolje pokazali zlatari kraljeva Dabiše i Ostoje, koji nisu bili u stanju (u natpisu tzv. »srednjih« odnosno »velikih« pečatnjaka) ni imena svojih kraljeva čestito napisati, a kamoli da sa pečatne slike spomenutih pečatnjaka brišu Tvrtkove i na njihovo mjesto postavljaju druge heraldičke simbole. O odnosu, koji su do Tvrtkovog životnog djela imali njegovi nasljednici i drugi predstavnici bosanske političke elite možda najbolje svjedoči činjenica, da Tvrtkovi pečatnjaci nisu bili (u skladu sa tadašnjim običajima) uništeni nakon njegove smrti već su ih (što je možda jedinstven primjer u političkoj historiji srednjovjekovne Evrope) sve do 1478. godine upotrebljavali članovi porodice Kotromanić. Gdje je pokopan kralj Tvrtko I.? Heraldičkim simbolima, pečatnjacima odnosno pečatima i novcima je, naime, vrlo tijesno povezan i njegov grob. Anđelić je (oslanjajući se na svoju interpretaciju heraldičkih simbola Kotromanića) zanemario činjenicu, da su i nasljednici Tvrtka I. kao grb koristili kosu gredu sa zlatnim ljiljanima, te postavio hipotezu, da se Tvrtkov grob nalazi u tzv. »krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromanića« u naselju Mili (današnje selo Arnautovići) kod Visokog.(35) I zaista, svaki pošteni istraživač kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne mora priznati, da Anđelićeva hipoteza o Tvrtkovom grobu ima prilično slabe temelje.

ILUSTRACIJA 25. Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenti brokata na kojima vidimo dijelove štita ukrašene kosom gredom i ljiljanima, grbovima Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

ILUSTRACIJA 26. Bobovac, grobna kapela: tlocrt. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 27. Na temelju fragmenata bobovačke nadgrobne ploče rekonstruiran je grb Kotromanića (kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »S« i »T«) Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 28. Na temelju fragmenata jedne bobovačke nadgrobne ploče rekonstruiran je grb Kotromanića (dvoglavi orao). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 29. Sarajevo, Zemaljski muzej, Fragmenat jedne bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 30. Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenat bobovačke nadgrobne ploče na kojoj se vidi idealizirano lice plemenitog Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 31. Skica za rekonstrukciju bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 32. Sarajevo, Zemaljski muzej: heraldički simboli otkriveni u ruševinama Bobovca. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 33. Sarajevo, Zemaljski muzej: dio latinskog natpisa na fragmentu jedne bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

A tko je bio pokopan u bobovačkoj dvorskoj kapeli Kotromanića? Anđelić je gradnju odnosno adaptaciju spomenute kapele postavio u vrijeme kraljeva Ostoje i Tvrtka II.(36) Nisu ga puno brinule činjenice, da se na tim pločama nalaze kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »S« odnosno »T« i dvoglavi orao.(37) Još manje ga je brinula činjenica, da je kvaliteta nadgrobnih ploča bosanskih kraljeva daleko iznad evropskog prosjeka. Zašto Anđelić nije postavio pitanje, koji je bosanski kralj na svom dvoru imao odnosno mogao imati umjetnine čak i u širem evropskom okviru natprosječne vrijednosti? Zašto nije fragmente nadgrobnih ploča predstavio kakvom ozbiljnom historičaru umjetnosti? Bilo kako bilo, fragmenti nadgrobnih ploča bosanskih kraljeva već skoro četrdeset godina čekaju, da ih kakav ozbiljan historičar umjetnosti predstavi evropskim istraživačima srednjeg vijeka. Imajući sve spomenuto pred očima odlučili smo, da grob kralja Tvrtka I. tražimo u bobovačkoj grobnoj kapeli Kotromanića.(38) Smatramo, da je bio kralj Tvrtko I. pokopan u grobu što se nalazi u sredini kapele.

                                                            Bilješke i Literatura

1. Sadržaj ovog članka prvi put je predstavljen na predavanju »Znamenja Bosne«, koje smo (na bosanskom jeziku) imali 7.4. 2005 godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Kao poseban prilog objavljen je u ljubljanskom listu Bošnjak. O tome vidi: H.S. Mekanović, Heraldički simboli, pečati i novac bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića (1377? – 1391), Bošnjak (godina 2. broj 4.), Ljubljana 2006, str. 1 – 16. Na slovenačkom internetnom portalu http://www.bosnjak.si bila je 2008. godine objavljena popravljena i nešto dopunjena verzija tog članka.

2. S. Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, Beograd 1964, str. 135 – 140; S. Ćirković, Sugubi venac: prilog istoriji kraljevstva u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta (Spomenica Mihaila Dinića 1.), Beograd 1964, str. 343 – 370; J. Kujundžić. Tvrtkova krunidba 1377 godine, Dobri pastir (godina 26. svezak 1 – 2), Sarajevo 1976, str. 231 – 237; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Zagreb 1989; D. Lovrenović, Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije: na trećem putu tzv. »monarhijske pobožnosti«, Bosna franciscana (godina 5. broj 8.), Sarajevo 1997, str. 156 -193; D. Lovrenović, Bosanski rusag i sveta kruna bosanska: utjecaj Ugarske na razvoj političkih institucija srednjovjekovne Bosne, Bosna franciscana (godina 11. broj 19.), Sarajevo 2003, str. 79 – 106. D. Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska (1387 – 1463), Zagreb – Sarajevo 2006.

3. P. Anđelić, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 27/28, Sarajevo 1973, str. 380 – 382.

4. P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973, str. 46.

5. P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970, str. 96 »Ostoja je izvršio velike izmjene u državnom i ličnom grbu, tako da se ova njegova intervencija opravdano može nazvati grbovnom reformom. On je sa štita izbacio stari Kotromanića simbol – kosu prugu, a zatim i ljiljane, koje je bio uveo Tvrtko I, pa na čitavom slobodnom prostoru postavio kraljevsku krunu. Tako je stvorio novi državni grb bosanske krune, koji je onda unio i u svoj osobni grb, zadržavajući dio Tvrtkove kompozicije: kacigu sa plaštem, krunom i perjanicom. Karakteristično je da Ostoja nije potpuno zabacio ni stari državni grb Tvrtkove koncepcije (štit sa kosom prugom i šest ljiljana), jer ga je ostavio na tako istaknutom mjestu kao što je zastava«.

6. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 40 »Naše dosadašnje izlaganje i analiza svakog pojedinačnog pečata, kao i provjeravanja drugih heraldičkih dokumenata pokazali su da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa krunom centralno položenom na štitu…Sistematsko praćenje razvoja kraljevskih pečata i grbovnih oznaka na njima pokazalo je da je Tvrtko I u svome grbu imao kao heraldički znak samo kosu prugu sa ljiljanima, a nikada krunu na štitu. Ovaj drugi heraldički simbol uvodi tek Ostoja, kako na srednjem, tako i na svim važnijim mjestima velikog pečata. Tvrtko II u osnovi usvaja ovu Ostojinu reformu i u vrijeme svoje druge vlade zadržava krunu na štitu kao svoj vlastiti grb. Istina, taj znak nekada modificira dodajući mu inicijal svoga imena – slovo T, ali se može zapaziti da u tome nije sasvim dosljedan, jer se nekada taj dodatak proširuje u skupinu ST«.

7. P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone während der zweiten Hälfte des 14. Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern, (Köln - Schnütgen - Museum, urednik A. Legner), Köln 1980, str. 112 (ilustracija je objavljena na stranici 115).

8. M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Late Fourteenth Century and the Patronage of the Duke, London 1967, str. 99 - 107; H. Hlavácková, The Bible of Wenceslas IV. in the Contex of Court Culture, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 223 – 232.

9. J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam) London 1997, str. 197 - 206; P. Lindley, Absolutism and the Regal Image in Ricardian Sculpture, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 61 – 84.

10.  I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983, str. 20.; H.S. Mekanović, Simbol anžuvinskog doba u Zadru – relikvijarij ili bosanski stećak?, Bosna franciscana (godina 13. broj 22), Sarajevo 2005, str. 191 – 198.

11. E.H. Kantorowicz, Kraljevi dve telesi. Študija o srednjeveški politični teologiji, Ljubljana 1997.

12. Š. Ljubić, Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875, str. 211, 212 (vidi: Tab. 16); B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske 4. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994, str. 96 – 98.

13. I. Rengjeo, Novci bosanskih vladara (Zbornik: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine 1.), Sarajevo 1942, str. 668 – 684; I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943 str. 237 - 291; D. Kovačević, Gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara, Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine 4., Sarajevo 1952, str. 269 – 276; J. Šidak, Iz bosanske srednjovjekovne numizmatike. Prilog pitanju o velikom zlatniku, Godišnjak istoriskog društva Bosne i

Hercegovine 7., Sarajevo 1956, str. 95 – 101; T. Glavaš, Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod Konjica, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 44., Sarajevo 1989, str. 233 – 266.

14. H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986 (vidi i posebnu publikaciju uz faksimil tog iluminiranog rukopisa, što se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bologni).

15. V. Štefanić, Missale Hervoiae Ducis Spalatensis croatico - glagoliticum (faksimil originala iz Topkapi Sarayi Muzeja u Istanbulu), Graz - Ljubljana - Zagreb 1973. O krstjaninu Hvalu i drugim bosanskim iluminatorima odnosno pisarima pripremamo posebnu raspravu.

16. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 42 – 46.

17. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914; LJ. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma 1- 2, Beograd – Sremski Karlovci 1929 – 1934; G. Čremošnik, Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka 2. Glasnik zemaljskog muzeja 4 – 5, Sarajevo 1950, pp. 105 – 199; P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 24, 25, 39 – 41, 44, 45; G. Čremošnik, Studije za srednjovjekovnu diplomatiku i sigilografiju Južnih Slavena, ANUBIH, Sarajevo 1976.

18. O glavnim karakteristikama tih pečata dosad je najviše pisao P. Anđelić. O tome vidi: P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.

19. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23.

20. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 17, 18.

21. O Francescu da Milano i drugim zadarskim srednjovjekovnim zlatarima vidi: C. Fisković, Zadarski sredovječni majstori, Split 1959; I. Petricioli, Prilozi izučavanju srednjovjekovnog zlatarstva u Zadru, Radovi 2., Zadar 1961, str. 132 - 146; N. Klaić - I. Petricioli, Prošlost Zadra. Zadar u srednjem vijeku 2., Zadar 1976, str. 578; I. Petricioli, 1983, cit. n. 10, str. 8 – 13, 17, 18.

22. Ovdje želimo spomenuti samo neke od u evropskoj znanstvenoj literaturi, na žalost, potpuno nepoznatih bosanskih (vrlo kvalitetnih) gotičkih umjetničkih spomenika: fragment prozora na kojem vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali inicijal »R«, fragmente lunete portala na kojima vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«, kockasti kapitel sa ljiljanima te fragmente pećnjaka i keramičkih svjetiljki.

23. W. Ewald, Siegelkunde, München - Berlin 1914; M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Boucicaut Master, London 1968, (vidi ilustraciju broj 429); T. Diedrich, Siegelkunst, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern 3., (Köln, Schnütgen Museum, urednik A. Legner), Köln 1978, str. 151 - 163; R.H. Ellis, Catalogue of Seals in the Public Record Office (personal seals) 1., London 1978; A.C. Fox - Davies, The Art of Heraldry, London 1986; D.H. Wiliams, Catalogue of Seals in the National Museum of Wales 1., Cardiff 1993; A. Solovjev, Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000; D. Kos, Grb in mit. Primer psevdokraljevskega izročila o gospodih Svibenskih (12. - 19. stoletje), Zgodovinski časopis 3 – 4 (letnik 56.), Ljubljana 2002, str. 287 – 325.

24. A. Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević, Glasnik skopskog naučnog društva 12., Skopje 1933, str. 79 »Za istoriju srpskoga prava bi bilo od velikog značaja, kad bi se moglo dokazati, da je Dušanova vlastela imala svoje grbove, taj znak zapadnih feudalnih uticaja«.

25. Navedeni istraživači spomenuti su u 2006. godine objavljenoj knjizi bosanskog historičara Dubravka Lovrenovića. O tome vidi napomenu broj 1.

26. A. Solovjev, 2000, cit. n. 23, str. 76 - 79, 81 - 86, 319, 320.

27. I žena grofa Ulricha Helfensteina, koja se je potpisivala kao: »Maria Gräfin von Helfenstein, geborene Herzogin zu Bosnien« je kao heraldičke simbole koristila ljiljane i dvoglavog orla. Da li je žena prijatelja njemačko – rimskog cara Karla IV. i njegovih sinova, kao grb stvarno koristila bizantinskog/srpskog zlatnog dvoglavog orla na crvenoj podlozi? Od ovdje spomenutih istraživača Mariju Helfenstein spominjali su J. Kujundžić i D. Lovrenović.

28. U to se možemo uvjeriti i ako pogledamo heraldičke simbole, koje je koristila žena celjskog grofa Hermana I. i kćerka bosanskog bana Stipana II., Katarina. O tome vidi: I. Voje, Katarina Celjska Kotromanićka in njen pečat, Celjski zbornik 1977 – 1981, Celje 1981, str. 287 – 292; K. Žvanut, Pečati grofov Celjskih, Ljubljana 2001, str. 83; K. Mahnič, Srednjeveški ženski pečati iz Arhiva Republike Slovenije, Ljubljana 2006, str. 43.

29. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.

30. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 46, 47.

31. P. Anđelić, 1973, cit. n. 3, str. 386, 392.

32. P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 98 »Kao što se vidi sa slike prijestolnog pečata, kralj Ostoja je postavio novi grb (štit sa krunom) na ona mjesta gdje je Tvrtko I, nesumnjivo bio postavio državne grbove Srbije i Bosne. Iz ovoga postupka treba zaključiti da je Ostoja iz izvjesnih razloga formirao novi jedinstveni grb koji simbolizira bosansku državu u cjelini, uključujući tu i srpske zemlje. Takav postupak imao je svoga opravdanja u činjenici da ni ostali dijelovi bosanske države nisu bili predstavljeni posebnim grbovima. Ipak je izgleda, pravi razlog za Ostojinu reformu ležao u pravnoj teoriji o (apstraktnoj) kruni kao elementu koji objedinjava sve, često autarhične, dijelove jedne državne zajednice. Takva teorija o »zemljama krune sv. Stjepana« upravo je u to doba bila dominantna među ugarskim pravnicima, a Ostoja je imao prilike da se s njome i bliže upozna. Osim toga, zna se da je baš Ostoja svoje pravo na bosanski prijesto temeljio i na faktičnom posjedovanju bosanske kraljevske krune, koju je uz pomoć Madžara, ljubomorno čuvao u tvrdom Bobovcu«; S. Ćirković, 1964, cit. n. 2, str. 224 – 226; D. Lovrenović, 2003, cit. n. 2, str. 91 »Nakon što je pod Tvrtkom I. predstavljala »simbol ličnog statusa«, evolucija koncepcije bosanske krune ulazi u novu fazu pod kraljem Stjepanom Ostojom, kada »kruna postaje osnovni simbol državnoga grba«. Ovaj »pojačani kult krune« ocrtava se u rasporedu heraldičkih simbola: kruna sada dolazi »na centralno mjesto na štitu i zadržava staro mjesto na vrhu kacige«.

33. I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru 2., Split 1979, str. 773 »…da ćemo čuvati vjernost i postojanost svetoj ugarskoj kruni, našem naravnom gospodaru, onako kako su je čuvali naši stari, i da je bolje umrijeti nego li odstupiti od vjernosti svetoj ugarskoj kruni te nećemo nikako podložiti nas i naš grad rečenom kralju Bosne, već kralju Ugarske, a ako ostali Dalmatinci neće da čuvaju vjernost svetoj ugarskoj kruni, mi ćemo je čvrsto čuvati«.

34. J. Petrović, Numizmatički izvještaji – V. Dinarići iz Brčkog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 13., Sarajevo 1958, str. 241, 242; J. Petrović, Numizmatički izvještaji: o nalazu ugarskih denarića u Brčkom 2., Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 177 - 190; L. Huszár, Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979, str. 85 – 91.

35. Kralj Tvrtko I. umro je u vremenu od 10. 2. 1391 do 10. 3. 1391. Anđelićeva hipoteza temelji se na jednom kraljevskom prstenu i ostacima brokatne tkanine na kojoj se vidi tzv. potpuni grb Kotromanića: kao heraldički simbol je na štitu prikazana kosa greda sa zlatnim ljiljanima. O tome vidi: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 165 – 171; P. Anđelić, Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 19., Sarajevo 1964, str. 157 – 172; P. Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 34., Sarajevo 1980, str. 227 – 231.

36. P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 89, 94, 98.

37. P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 95, 96.

38. Dobri temelji za hipotezu o Tvrtkovom grobu u bobovačkoj grobnoj kapeli nalaze se i u djelima znamenitog austrijskog antropologa odnosno etnologa Felixa von Luschana (1854 – 1924), koji je tvrdio, da je od 1879 do 1881 godine u selu Ravna Trešnja u blizini Tuzle otkrio grob kralja Tvrtka I. (ili Tvrtka II.?). Smatramo, da je sve ono što je von Luschan »otkrio« u selu Ravna Trešnja dio inventara bobovačke grobne kapele Kotromanića odnosno, da može svjedočiti, koji su pripadnici austro - ugarske vojske krajem 19. stoljeća »istraživali« Bobovac. O predmetima, koje je von Luschan »otkrio u Tvrtkovom grobu« pripremamo i posebnu studiju, koja će (u to smo duboko uvjereni) mnogo jasnije pokazati, da je bio Tvrtko I. Kotromanić pokopan u bobovačkoj grobnoj kapeli Kotromanića. O tome vidi: F.v. Luschan, Über altbosnische Gräber, Mittheilungen der Antropologischen gesellschaft in Wien 10., Beč 1881, str. 104 – 114; F.v. Luschan, Funde aus einer mittelalterlichen Nekropole bei Tuzla in Bosnien, Der Cicerone: Halbmonatschrift für Künstler, Künstfreunde und Sammler (broj 13. sveska 22.), Leipzig 1921, str. 659 – 666; M. Wenzel, Bosnian history and Austro – hungarian policy: some medieval belts, the bogomil romance an king Tvrtko graves, Peristil 30., Zagreb 1987, str. 29 – 54; M. Wenzel, Bosanska povijest i austro – ugarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erasmus 15., Zagreb 1996, str. 63 – 72; M. Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo 1999, str. 19 – 53, 169 – 205; D. Zadro, Franjevačka crkva i samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima (Arnautovićima) kod Visokog – Kritički osvrt na dosadašnja arheološko – povijesna istraživanja, Prilozi Instituta za historiju 33., Sarajevo 2004, str. 90, 91. Nakon što je naš članak već bio objavljen upoznali smo se i s vrlo zanimljivim člankom bosanskog arheologa Mirsada Sijarića. O tome vidi: M. Sijarić, Nadgrobne ploče tri bosanska kralja, Prilozi instituta za arheologiju 23., Zagreb 2006, str. 229 – 256.